Странице

субота, 10. септембар 2011.

Adrenalin

Još kao mali sam primetio da me veoma privlači sve što je pomalo opasno, ali ipak dovoljno sigurno bar što se života tiče. Prva vožnja ringišpilom (u to vreme, 60 i neke je samo to i bilo na našim prostorima) me je ostavila bez daha i verovatno od tog događaja i kreće moja ljubav ka svim tim vrteškama a kasnije i padalicama. Sa zavišću sam gledao na TV-u američke zabavne parkove sa svim tim spravama i zamišljao sebe u njima, a onda je to polako počelo i kod nas da se pojavljuje. Prvo novogodišnji vašar sa zabavnom halom, koji me je sasvim očarao sa svojim sadržajem i u prvom susretu sasvim ispraznio ne baš debeo novčanik, a ispraznio bi ga i da je 5 puta bio deblji. Predpostavljam da privlačnost ka tim toboganima potiče od toga što sam po prirodi osoba koja kontroliše svoje emocije, a da su sve te spravice bile način da probijem prirodnu blokadu i u velikoj meri osetim oduševljenje, strah, adrenalin... sve ono što u normalnim uslovima osećam u veoma malom količinama. Ali, ajde da malo pojasnim. Povod za ovaj tekst je opet bio jedan članak koji sam pre neki dan pročitao http://www.b92.net/putovanja/ostalo.php?&nav_id=538394. Između ostalog tu se pominje i Pattaya Tower i mesto odakle smo se Tanja i ja spuštali kad smo 2007. bili na Tajlandu, našem prvom većem putovanju. Kada malo vratim film unazad, čini mi se da sam tu prvi put shvatio moju istinsku potrebu za tim malo ekstremnim stvarima. Tanja je brzo uvidela tu moju "nastranost", te mi je za moj 50-i rođendan spremila specijalno iznenađenje - skok padobranom sa 2.000 metara. Sa idejom me je upoznala na sam rođendan kada je iznela rođendansku tortu.














Kao što vidite na slikama, to je bio tandem skok sa instruktorom jer pre toga nikad nisam skakao iz aviona ni sa ni bez padobrana iz prostog razloga, jer nisam ni znao da tako nešto može da se organizuje. Ovo bez padobrana nisam slučajno napisao jer sam takođe skoro gledao na nekom snimku da i to postoji. Tip skoči bez padobrana, neko vreme pada tako bez ičega, a onda ga njegovi prijatelji (koji su za svaki slučaj sa padobranom) hvataju i u padu vezuju za sebe. Procentualno su navodno veoma male šanse da ga iskusni padobranci ne uhvate, ali treba imati petlju za to. Što se tiče ovog Pattaya Tower-a Tanja je jedva pristala uopšte da se popnemo na isti, a kamoli za spust sa njega, ali pošto sam je vešto razoružao poskakujući obrvama gore dole, skupila je svu svoju smelost i hrabro sa mnom zakoračila u prazno. Ideja je bila da sva nova iskustva proživljavamo zajedno, ali sasvim je sigurno da je ona ovde izvukla "deblji kraj" u smislu pretrpljenog straha jer je to isključivo uradila zbog mene. Sve je lepo kad se lepo završi, pa je posle Tanja sa oduševljenjem pričala svojim prijateljicama, koje su je sa poluotvorenim ustima i razrogačenim očima slušali, o našem doživljaju iz Pataje. Onaj ko nikad nije probao može samo da zamišlja zbog slike ili filma koji gleda, kako je to. Ipak doživeti i zamišljati su dve sasvim različite stvari. Uostalom složićete se da gledanje neke putopisne emisije i pravo putovanje po toj zemlji, nisu iste stvari, kao ni gledanje nekog erotskog filma i pravog vođenja ljubavi :-) . Za kraj evo malo slika sa našeg putovanja po Tajlandu.






































Nego, PS.
Gledam sve ove tornjeve sa gore pomenutog sajta, a brci mi se smeše. Ma čini mi se kao da me onako molećivo zovu, pa kako im odoleti?

субота, 3. септембар 2011.

Depozit

Danas 03.09.2011. smo uplatili depozit za naše putovanje, čisto da se na neki način, koliko je do nas, osiguramo za februarsku turu. Vredno smo radili (više Tanja nego ja) na Limundu i pošto smo se još jednom preračunali shvatili smo da ćemo do kraja godine (a možda i pre) imati potrebnu sumu za ceo put. Posle Tajlanda, Egipta, Meksika, Kube, Latvije, nekih evropskih gradova i Indije došao je red i na Peru, Boliviju i Čile. Posle toga, ako Bog da i zdravlje nas posluži, u planu nam je Kina, neki delovi Afrike, možda Australija i verovatno još neke za nas interesantne destinacije. Iako smo već dosta proputovali kroz Srbiju i Evropu to nekako ostavljamo za kraj kad možda nećemo baš biti u top formi za neka zahtevnija putovanja. Računamo to je blizu pa možemo da skoknemo kad god hoćemo. Nego da se vratim na naš Limundo i Peru. Za divno čudo iako već skoro dva meseca non stop postavljamo stvari na aukcije i prodajemo ih, u stanu je i dalje poprilično haotično od stvari koje stalno nekako izviru i pojavljuju se. Neke mi sami pronalazimo u nekim budžacima i fijokama, neke nam donose prijateli i rođaci a neke donosimo sa placa na Trešnji. Sve u svemu utisak je da stvari za prodaju imamo više sada nego na samom početku naše internet trgovine. O knjigama da i ne pričam i da nismo zimus dva puna kofera malte ne poklonili jednom prodavcu knjiga imali bi ih još i više. Takođe, smo prošle jeseni u euforiji čišćenja stana poklonili gomilu stvari sa kojima smo takođe lepo mogli da prođemo na Limundu. Javlja se, po svemu sudeći paradoks prodatih i još uvek neprodatih stvari. Ni sam ne znam kako je to moguće, ali izgleda da mi ipak nismo jedna obična porodica, kako smo to negde na početku rekli, već jedna čudna porodica, bar što se tiče tih čudnih predmeta koji su nam se vukli po stanu ni sami ne znajuči za njih. A za kraj evo i dokaza, nekih slika iz našeg stana i predmeta koji se tu nalaze i strpljivo čekaju na svoj red. Uz put budi rečeno Tanja je našla način kako da se uveri da li joj neka stvar zaista treba ili na neki način nedostaje ili ne. Kada se odluči za neki predmet koji hoće da postavi na aukciju, prvo ga skloni u jednu posebnu fioku ili negde sakrije (ako je veća stvar u pitanju) i ako joj u narednih 5-6 dana ta stvar na bilo koji način ne zafali onda je uzima i stavlja na aukciju. U suprotnom je vraća na svoje mesto. I još jedan neverovatan podatak, neki naši prijatelji i komšije su se već prijavili kod Tanje za obuku trgovine na Limundu, jer do današnjeg dana smo prodali 228 predmeta!







уторак, 16. август 2011.

Neredi u Čileu

Prelistavam jutros elektronsku štampu i između ostalog vidim i ovu vest http://www.mondo.rs/tg5181/Foto/Neredi_i_u_Cileu.html. Sve što je daleko od nas nekako nas i ne dotiče u nekoj posebnoj meri, sem ako nisu baš neke katastrofe u pitanju, pa tako bi i ova vest verovatno prošla nezapaženo sa moje strane. Ipak, pošto Tanja i ja imamo nemeru da uskoro baš tamo odputujemo, vest me, prirodno, zainteresovala i podstakla na razmišljanje. Nemira je uvek bilo i biće, što zbog različitog temperamenta i količine adrenalina koju posedujemo, što zbog različitih potreba i shvatanja života uopšte. Nemiri su skoro uvek odraz nekog nezadovoljstva i bunta, a ono što ne valja u celoj priči, pored ljudskih žrtava i materijalne štete, je da će nezadovoljni i dalje ostati nezadovoljni i kad se sve završi, a u najboljem slučaju mogu biti zadovoljni samo izvestan period. I opet sve iz početka. Mi ljudi izgleda nikako da shvatimo ili nikako da dostignemo tu visinu svesti, da zaista puno toga u našim životima zavisi isključivo od nas samih tj. od naših misli, akcija, želja... i da je naša sudbina upravo produkt nas samih. Država nam u celoj toj priči može pomoći ili odmoći ali nikad neće biti glavni faktor našeg eventualnog uspeha ili neuspeha (čuvena priča učenika i profesora koji ga "mrzi"). Sa svim svojim potencijalima što otkrivenim, što još uvek neotkrivenim, čovek je zaista čudo prirode i mi smo jedina živa bića koja mogu biti istinski zadovoljni i spokojni i isto tako istinski nezadovoljni i nespokojni. Kako stvari stoje, nekome je već rođenjem dat mir i spokoj, a neko treba veliki put da prevali dok do istog ne dođe.

петак, 12. август 2011.

Mesec dana posle

Danas stvarno imamo povod da nešto napišemo na našem blogu. Na današnji dan pre mesec dana prodali smo prvi predmet na Limundu http://www.limundo.com/kupovina/Odeca-i-Obuca/Zenska-odeca/Suknje/veoma-interesantna-zenska-suknja-/3064491. Iz ove pozicije "starih" Limundovaca svodimo račune iz proteklog meseca. Zarada je prešla sva očekivanja 58.528 din. Nismo se nadali, ali ne možemo da ne priznamo da nam to daje još veći podstreh. I ako ponekad u šali kažem Tanji da ću morati na posao da odnesem par stvari, kako bi imao šta da obučem, nemam zaista utisak da se garderoba u ormanu drastično smanjila. Većinom smo prodali knjige koje smo već pročitali, garderobu koju više nismo nosili i gomilu za nas nepotrebnih sitnica koje su bile u kući. Fantastično je i veoma nas raduju pozitivne povratne informacije ljudi koji su te stvari od nas odkupili. Prijatno je čuti njihovo zadovoljstvo, a uz put i pomaže da se lakše odvojimo od stvari sa kojima smo na neki način bili emotivno vezani ili nam se to bar tako činilo. Neverovatno je i saznanje, da kad nešto što je stajalo u tvojoj kući, pronađe novog domaćina, automatski postaje deo prošlosti, a ostaje prisutna radost da nešto što si ti nekad voleo sad voli neko drugi. Toliko o emocijama... Naša ideja nas je naterala da napravimo i veliko spremanje u vikendici, tako da iako se stvari prodaju neverovatnom brzinom, kuća počinje sve više i više da nam liči na pravo skladište. Za to su u velikoj meri zaslužni i naši prijatelji koji nam stalno dovlače za njih nepotrebne stvarčice imajući potrebu da nas na taj način podrže. Dok ovo pišemo moramo posebno da se zahvalimo i izvršnom direktoru Olgi iz Limundo tima na podršci koju nam je dala poklonivši nam 20 knjika za prodaju. Lepo je i to što nam se sada Peru čini bliži nego ikada, jer ako nastavimo sa ovakvim tempom možemo da rezervišemo već termin za februarsku turu.

понедељак, 8. август 2011.

Mek Laud Ganj u slikama

Mek Laud Ganj nas je odmah očarao svojim spokojem i raznolikošću. Mali gradić na severu Indije koji se nalazi na 2000m nadmorske visine, sedište sadašnjeg Dalaj Lame, koga smo usput budi rečeno čekali 4 sata da bi ga videli i na kraju saznali da je u poseti Americi. To je i mestašce gde smo od dolaska u Indiju, a prošlo je već 3-4 dana, pojeli kompletan obrok. Oduševljeno smo posmatrali mnoštvo budističkih monaha koji švrljaju po gradu, pričajući mobilnim telefonima u potrazi za mestom u malobrojnim intenet kafeima. Reči su reči, ali slike mnogo bolje opisuju i dočaravaju taj neobičan ambijent. Upravo s toga evo moje priče o Mek Laud Ganj-u kroz slike:

Oni su ovde ugrožena vrsta
Lokalna mesara
Ulična pijaca
Kanalizacija

Jedna od glavnih ulica
Mek Laud Ganj - centar
svuda raste

"Korov"


Zlatni hram u Amritsaru




Majstor za telekomunikacije

Budući Buda i sadašnji Bura

Mali monasi

Veliki monasi

Hot chicken sa prilozima

Pranje posuđa ispred fast food-a

Bezopasne su, samo pazi da te ne ukaka

Ovdašnja emancipacija žena

Vojska - Paradna uniforma
Drvo u ili na kući
Struja i telekomunikacije
Vodovod

недеља, 7. август 2011.

Upoznavanje sa Limundo porodicom


Dragan je otvorio nalog, stvari mogu da se postavljaju. Prvo čega sam se setila je naš garderobni orman. Leto je a ja imam toliko letnje garderobe (sa svakog putovanja do sada smo nešto donosili). Puno stvari sam dobila  i iz inostranstva (znate kako je kad imate rođake tamo koji vas obožavaju). Znam da su to skupe stvari. Rešila sam da sve što nisam oblačila mesec dana ide na prodaju. Joj koliko tu svega ima. Prelepa Zara bluzica, tri letnje haljinice koje sam slatko nosila prošle godine, čak sam pronašla i suknju sa etiketom. Super, sve to, a i još neke sitnice idu na Limundo. Pripreme idu sporo, fotografije su loše, ne znam kako da opišem ponudjenu stvar. U pravom momentu stiže i podrška od jedne predivne limundovke. Objasnila mi je kako da slikam, šta da naglasim u opisu itd. I ovom prilikom joj se izuzetno zahvaljujem. Naravno da ukoliko ovo bude čitala, može da nam se predstavi. Ja to neću uraditi iz razloga  što mislim da nije u redu da narušavam nečiju anonimnost. Polako mi se otvara slika velike porodice limundovca. I naravno kao i u svakoj zajednici ima svega: usamljenih ljudi, koji kupovinom nekih sitnica traže kontakt, osoba koji žele da poprave svoj kućni budžet, pravih trgovaca i naravno kolekcionara. Dakle trgovina je krenula, nespretno, ali želja da se uspe u tome naterala me je da pročitam sve forume i da već u prvom trenutku  postavim pravila. A pošto mislim da pozitivno privlaci pozitivno, evo sada iz ove perspektive mogu da kažem da sam imala sreće i nailazila na stvarno divne kontakte i da jos nisam imala ni jedno negativno iskustvo. Nadam se tome i ubuduće. E da juče smo prodali šorc koji  je Dragan nosio kad smo bili u Meksiku i Kubi (Slika u tekstu "Da se upoznamo" http://sa-limundom-u-peru.blogspot.com/2011/07/da-se-upoznamo.html). Još uvek se ne osećam baš najbolje kada prodam nešto iz kuće. Ali čim ta stvar ili predmet odu novom vlasniku, uviđam, da mi to ama baš - uopšte nije trebalo i da je eto samo tako stajalo u nekoj fioci ili ormanu gurnuto u drugi red na  gornjoj polici. A želja da odemo na put mi ipak daje podršku da to odradim bez većih emocionalnih trauma :)))).

Tatjana Zlatković