Странице

уторак, 16. август 2011.

Neredi u Čileu

Prelistavam jutros elektronsku štampu i između ostalog vidim i ovu vest http://www.mondo.rs/tg5181/Foto/Neredi_i_u_Cileu.html. Sve što je daleko od nas nekako nas i ne dotiče u nekoj posebnoj meri, sem ako nisu baš neke katastrofe u pitanju, pa tako bi i ova vest verovatno prošla nezapaženo sa moje strane. Ipak, pošto Tanja i ja imamo nemeru da uskoro baš tamo odputujemo, vest me, prirodno, zainteresovala i podstakla na razmišljanje. Nemira je uvek bilo i biće, što zbog različitog temperamenta i količine adrenalina koju posedujemo, što zbog različitih potreba i shvatanja života uopšte. Nemiri su skoro uvek odraz nekog nezadovoljstva i bunta, a ono što ne valja u celoj priči, pored ljudskih žrtava i materijalne štete, je da će nezadovoljni i dalje ostati nezadovoljni i kad se sve završi, a u najboljem slučaju mogu biti zadovoljni samo izvestan period. I opet sve iz početka. Mi ljudi izgleda nikako da shvatimo ili nikako da dostignemo tu visinu svesti, da zaista puno toga u našim životima zavisi isključivo od nas samih tj. od naših misli, akcija, želja... i da je naša sudbina upravo produkt nas samih. Država nam u celoj toj priči može pomoći ili odmoći ali nikad neće biti glavni faktor našeg eventualnog uspeha ili neuspeha (čuvena priča učenika i profesora koji ga "mrzi"). Sa svim svojim potencijalima što otkrivenim, što još uvek neotkrivenim, čovek je zaista čudo prirode i mi smo jedina živa bića koja mogu biti istinski zadovoljni i spokojni i isto tako istinski nezadovoljni i nespokojni. Kako stvari stoje, nekome je već rođenjem dat mir i spokoj, a neko treba veliki put da prevali dok do istog ne dođe.

петак, 12. август 2011.

Mesec dana posle

Danas stvarno imamo povod da nešto napišemo na našem blogu. Na današnji dan pre mesec dana prodali smo prvi predmet na Limundu http://www.limundo.com/kupovina/Odeca-i-Obuca/Zenska-odeca/Suknje/veoma-interesantna-zenska-suknja-/3064491. Iz ove pozicije "starih" Limundovaca svodimo račune iz proteklog meseca. Zarada je prešla sva očekivanja 58.528 din. Nismo se nadali, ali ne možemo da ne priznamo da nam to daje još veći podstreh. I ako ponekad u šali kažem Tanji da ću morati na posao da odnesem par stvari, kako bi imao šta da obučem, nemam zaista utisak da se garderoba u ormanu drastično smanjila. Većinom smo prodali knjige koje smo već pročitali, garderobu koju više nismo nosili i gomilu za nas nepotrebnih sitnica koje su bile u kući. Fantastično je i veoma nas raduju pozitivne povratne informacije ljudi koji su te stvari od nas odkupili. Prijatno je čuti njihovo zadovoljstvo, a uz put i pomaže da se lakše odvojimo od stvari sa kojima smo na neki način bili emotivno vezani ili nam se to bar tako činilo. Neverovatno je i saznanje, da kad nešto što je stajalo u tvojoj kući, pronađe novog domaćina, automatski postaje deo prošlosti, a ostaje prisutna radost da nešto što si ti nekad voleo sad voli neko drugi. Toliko o emocijama... Naša ideja nas je naterala da napravimo i veliko spremanje u vikendici, tako da iako se stvari prodaju neverovatnom brzinom, kuća počinje sve više i više da nam liči na pravo skladište. Za to su u velikoj meri zaslužni i naši prijatelji koji nam stalno dovlače za njih nepotrebne stvarčice imajući potrebu da nas na taj način podrže. Dok ovo pišemo moramo posebno da se zahvalimo i izvršnom direktoru Olgi iz Limundo tima na podršci koju nam je dala poklonivši nam 20 knjika za prodaju. Lepo je i to što nam se sada Peru čini bliži nego ikada, jer ako nastavimo sa ovakvim tempom možemo da rezervišemo već termin za februarsku turu.

понедељак, 8. август 2011.

Mek Laud Ganj u slikama

Mek Laud Ganj nas je odmah očarao svojim spokojem i raznolikošću. Mali gradić na severu Indije koji se nalazi na 2000m nadmorske visine, sedište sadašnjeg Dalaj Lame, koga smo usput budi rečeno čekali 4 sata da bi ga videli i na kraju saznali da je u poseti Americi. To je i mestašce gde smo od dolaska u Indiju, a prošlo je već 3-4 dana, pojeli kompletan obrok. Oduševljeno smo posmatrali mnoštvo budističkih monaha koji švrljaju po gradu, pričajući mobilnim telefonima u potrazi za mestom u malobrojnim intenet kafeima. Reči su reči, ali slike mnogo bolje opisuju i dočaravaju taj neobičan ambijent. Upravo s toga evo moje priče o Mek Laud Ganj-u kroz slike:

Oni su ovde ugrožena vrsta
Lokalna mesara
Ulična pijaca
Kanalizacija

Jedna od glavnih ulica
Mek Laud Ganj - centar
svuda raste

"Korov"


Zlatni hram u Amritsaru




Majstor za telekomunikacije

Budući Buda i sadašnji Bura

Mali monasi

Veliki monasi

Hot chicken sa prilozima

Pranje posuđa ispred fast food-a

Bezopasne su, samo pazi da te ne ukaka

Ovdašnja emancipacija žena

Vojska - Paradna uniforma
Drvo u ili na kući
Struja i telekomunikacije
Vodovod

недеља, 7. август 2011.

Upoznavanje sa Limundo porodicom


Dragan je otvorio nalog, stvari mogu da se postavljaju. Prvo čega sam se setila je naš garderobni orman. Leto je a ja imam toliko letnje garderobe (sa svakog putovanja do sada smo nešto donosili). Puno stvari sam dobila  i iz inostranstva (znate kako je kad imate rođake tamo koji vas obožavaju). Znam da su to skupe stvari. Rešila sam da sve što nisam oblačila mesec dana ide na prodaju. Joj koliko tu svega ima. Prelepa Zara bluzica, tri letnje haljinice koje sam slatko nosila prošle godine, čak sam pronašla i suknju sa etiketom. Super, sve to, a i još neke sitnice idu na Limundo. Pripreme idu sporo, fotografije su loše, ne znam kako da opišem ponudjenu stvar. U pravom momentu stiže i podrška od jedne predivne limundovke. Objasnila mi je kako da slikam, šta da naglasim u opisu itd. I ovom prilikom joj se izuzetno zahvaljujem. Naravno da ukoliko ovo bude čitala, može da nam se predstavi. Ja to neću uraditi iz razloga  što mislim da nije u redu da narušavam nečiju anonimnost. Polako mi se otvara slika velike porodice limundovca. I naravno kao i u svakoj zajednici ima svega: usamljenih ljudi, koji kupovinom nekih sitnica traže kontakt, osoba koji žele da poprave svoj kućni budžet, pravih trgovaca i naravno kolekcionara. Dakle trgovina je krenula, nespretno, ali želja da se uspe u tome naterala me je da pročitam sve forume i da već u prvom trenutku  postavim pravila. A pošto mislim da pozitivno privlaci pozitivno, evo sada iz ove perspektive mogu da kažem da sam imala sreće i nailazila na stvarno divne kontakte i da jos nisam imala ni jedno negativno iskustvo. Nadam se tome i ubuduće. E da juče smo prodali šorc koji  je Dragan nosio kad smo bili u Meksiku i Kubi (Slika u tekstu "Da se upoznamo" http://sa-limundom-u-peru.blogspot.com/2011/07/da-se-upoznamo.html). Još uvek se ne osećam baš najbolje kada prodam nešto iz kuće. Ali čim ta stvar ili predmet odu novom vlasniku, uviđam, da mi to ama baš - uopšte nije trebalo i da je eto samo tako stajalo u nekoj fioci ili ormanu gurnuto u drugi red na  gornjoj polici. A želja da odemo na put mi ipak daje podršku da to odradim bez većih emocionalnih trauma :)))).

Tatjana Zlatković

недеља, 31. јул 2011.

Osvajanje Himalaja

Tako su me učili da naslov mora da bude pompezan da bi privukao pažnju. E pa ovo je upravo tako, jesmo malo osvajali Himalaje sa indijske strane, ali samo do visine 2.800m. Počelo je iz mesta Mek Laud Ganj koji se već nalazi na visini oko 2.000m i sedište je budista i Dalaj Lame, a ostalih 800m smo se pentrali grupno. Trebalo je da bude sa vodičem, ali kako to obično biva vodič je imao svoje planove, pa smo to uradili kako smo znali i umeli. Nije bilo ni malo lako jer je penjanje trajalo 6 sati sa sve rančevima i vrećama za spavanje, ali želja da vidimo vrh Triund nas je gurala do samog kraja. Stigli smo predveče, prenoćili, malo se smrzli i vratili ponovo u Mek Laud Ganj. Doživljaj je stvarno bio fantastičan i sigurno će nam ostati do kraja života. Čuli ste sigurno za frazu "to ne može da se opiše, to treba doživeti", e pa ovo je upravo to. Ono što svakako fascinira je predeo kojim prolazimo dok se penjemo i koji se menja sa svakim prepešačenim metrom. I onda zaista kako opisati svaku tu sliku od koje ti zastaje dah, kako opisati te visine gde samo orlovi caruju i vrhove gde se i svako od nas malo oseća nadmoćno. Teško zaista, ali zato su tu neke slike koje će vam bar drlimično dočarati taj naš put.











субота, 30. јул 2011.

Da se upoznamo

Mi smo obična beogradska porodica koja je svašta pregurala (smrt, bolest, razvode, nemaštinu, prevare...) sve ono što dotiče prosečnu porodicu u Beogradu, ali nas to nikad nije zaustavilo u nameri da život sagledavamo sa lepše strane. Nezavisni smo po prirodi, individualci po karakteru, originalni po intelektu, ne drži nas mesto i trudimo se da uvek idemo svojim putem. Dakle mi smo Tanja i Dragan, ili kako se mi često međusobno nazivamo - mi smo tim. Ne možemo da se pohvalimo dužinom bračnog staža, ali svest o jačini naše veze, potkrepljena našim prethodnim iskustvima, daje nam snagu a u isto vreme okrepljuje optimizam koji u velikoj meri posedujemo. Blog ćemo pisati zajedno kao što radimo i većinu drugih stvari u našim životima. Trudimo se da budemo izuzetno aktivni, tako da za dokolicu skoro da i nemamo vremena. Interesuju nas astrologija, filozofija, psihologija, istorija, geografija, umetnost... ali najviše putovanja i naravno o svemu tome ćemo ovde i pisati. I sad dolazimo na suštinu pokretanja ovog bloga, ali prvo o ideji.
Želja da odemo u Peru već duže vreme nas pokreće. Jednostavno rečeno to je naš izazov i podsticaj. Nikad se nismo plašili velikih ciljeva i što je on nedostižniji to je i naša želja i zadovoljstvo bilo veće. Naravno, odavno štedimo pare za taj put, ali svest da je to naporan put i da za njega postoji starosni limit ili godine kada se baš i ne preporučuje takav poduhvat, naterala nas je da "ubacimo u petu". Nismo sigurni kako smo ili od koga smo čuli za Limundo (verovatno prst sudbine), ali kad smo malo prošvrljali po sajtu, a ujedno i malo bacili pogled po stanu, videli smo da bi to moglo da bude veoma interesantno u smislu dopune koverte sa parama za Peru (ovo je samo figurativno, pare su na sigurnom :). Sajt www.limundo.com je bio pravo otkrovenje za nas jer imamo gomilu stvari po kući koje eto tako skupljaju prašinu i koje s vremena na vreme nekom poklonimo. Rešili smo, skoro istovremeno, da se oprobamo u trgovini. Počeli smo da ''kačimo'' stvari (uglavnom višak garderobe) na Limundo i tada, u samom početku, još uvek nismo imali na umu blog, a onda smo (opet gore pomenuti prst sudbine) odgledali film Julie & Julia (2009)  http://film.krstarica.com/l/top-liste/dzuli-i-dzulija-medju-najgledanijim-filmovima/ i ideja o blogu se rodila. Pisaćemo blog o našim naporima da želju pretvorimo u stvarnost.
Želimo da što više ljudi poveruje u moć pozitivnog razmišljanja. Da pokažemo svojim primerom da treba da razvijaju svoje sposobnosti, da se trude da planove realizuju, da veruju u čuda, bajku i na kraju sami sebi. Da ljudima rukovodi ne strah za budućnost, već da uživaju u sadašnjosti, radosti, stvaranju i ljubavi.

петак, 29. јул 2011.

Otkud naša fotografija u indijskim novinama

Prošle gdine u martu smo bili u Indiji i eto već pola odgovora na pitanje iz naslova. Namera nam naravno nije bila da se slikamo za njihove novine, ali eto i to se desilo. Doduše bez našeg znanja i pristanka, ljudi nas uslikaše i fotografija osvanu u njihovim veoma tiražnim novinama. Vlasnik guest house-a u kome smo odseli nam je sutradan sa neskrivenim oduševljenjem pokazao fotografiju. Oduševio se čini nam se više nego mi, počeo je da nas grli i da nam čestita sve poskakujući oko nas. Čini mi se da srećniji ne bi bio ni da je sedmicu na lotou dobio. Pošto nam je to bila već druga ili treća nedelja u Indiji, malo smo već bili navikli na te njihove izlive radosti, ali je ovo stvarno malo prevazišlo sva naša očekivanja. Obećao nam je da će fotografiju (stranu iz novina) uramiti i držati je na zidu kod recepcije. Za one koji nisu bili u Indiji ovo verovatno deluje čudno, ali oni koji su bili u ovoj nestvarnoj zemlji će razumeti. Mentalitet im je zaista specifičan i za nas teško razumljiv. Elem, jedno od mesta na kome smo bili na proputovanju kroz Indiju bio je i Haridvar i to baš u vreme održavanja njihovog najvećeg festivala Kumbh Mela 
http://www.mondo.rs/tg3271/Foto/Kumbh_Mela_festival_u_Haridvaru_i_Indiji.html ili detaljnije na http://en.wikipedia.org/wiki/Kumbh_Mela. Taj haos je zaista teško opisati. Krenuli smo tamo dosta naivno i uključili se u naizgled bezazlenu povorku. Već posle pola sata smo shvatili da nam spasa više nema jer iz gomile, u kojoj smo se skoro neprimetno našli, više nije bilo izlaza. Išli smo gde nas masa nosi, ne pitajte gde, jer to kako nam se činilo niko nije znao. Osnovni cilj svih tih indusa je bio da se malo plaknu u Gangu, a mi smo bili samo slučajni posmatrači. U celoj toj gužvi i haosu, ali pre nego što je nastala alarmantna situacija se i rodila gore pomenuta fotografija. Nit smo videli nit smo znali da nas je neko od tamošnjih novinara slikao, a pravo da vam kažem do tada mi nije ni palo na pamet da i oni imaju novinare i novine. Bilo kako bilo, preživesmo mi sve to, loše stvari u vremenu izbledeše ili postadoše čak i smešne, a ostade nam samo jedno lepo sećanje na Heridvar, Kumbh Melu i našu fotografiju u njihovim novinama. I evo još malo naših slika sa pomenutog festivala.